O susretima i majstorima
Razgovori sa četvorogodišnjakom
Mama, koliko ima do Kreviljentea?
5 sati.
Pa dobro, ali imaćemo avanturu!
Mama, je l si videla kako sam uzbuđen?
Ko je rodio Nila, a ko je rodio mene?
Šta ti misliš?
Ti!
Volim te ovoliko! (pokazujem do plafona kako smo upravo pročitali u nekoj knjizi.)
Ne, mama, ti me voliš do zvezda i iza!
A zašto oni imaju kolica za četvoro dece?
Pa ako imaš više dece moraš da imaš dovoljno mesta za sve.
A šta ako imaš petoro dece, gde staviš peto?
Onaj štap što ja koristim je od deda Đokice, je l da?
Da, to je bio moj tata, on bi ti se jako dopao, bio je jako šarmantan i voleo da priča priče.
Ali nažalost on je umro, mama.
Jeste.
A kako je umro?
Bio je bolestan.
Bio je mnogo star?
Ne baš toliko.
Žao mi je, mama.
I meni.
Razgovori sa dvogodišnjakom
Mama! Idem da dodjem!
Ja nisam hecho caca. (Ja nisam kakio. )
Vidi charco, Vitoria! (Vidi bara, Viktorija. Jedino što je Niki odlučio da je k iz Viktorija višak.)
Razgovor dvogodišnjaka i četvorogodišnjaka
Kai: Mama,hoću veliki sirac da mi dupe svirac!
Nil: I ja želim dupe svirac!
Nil: Kai, vidi autobus na 2 sprata!
Kai: I vozi ga žena,super!



Susreti
Dok se penješ po piramidi, čuješ da jedna mama sa svojom ćerkom priča na srpskom. I ja sam iz Srbije, predstavljaš se. Zovem se Kai. Prilazim, a devojka mi kaže da sam joj poznata. Ispostavi se da je videla reklamu za moj i Pauov prošlogodišnji nastup u Barseloni. Verovatno ju je videla bar 10 puta, smeje se Pau. Zorana se na Univerzitetu u Barseloni bavi istraživanjima u oblasti arheologije zvuka, inače je arhitektica. Moji roditelji su bili arheolozi, a arheologija zvuka zvuči zanimljivo, kažem joj. Ćaskamo o životu u Barsi, situaciji kod kuće, planovima za budućnost. Rastajemo se, a ja popodne prepričavam susret Pauu. Šta kažeš partner joj je iz Zagreba i građevinski je inžinjer?, pita me kroz osmeh. Da. I kako se zove ćerka? Mia, odgovaram. Ja sam Ivana upoznao pre dve godine u parkiću, on je bio sa Mijom, ja sa Kaijem. Tad mi je rekao da mu je partnerka iz Beograda i da su tek stigli u Barsu. Razmenili smo čak i brojeve telefona, ali se nikad nismo videli. Pa, sada ćemo morati, ovolika koincidencija se ne može iskulirati. Onda Pau šalje Ivanu glasovnu poruku i par dana kasnije srećemo se na kafi. Ispostavlja se da je Zoranina majka rodom iz Negotina, kao i ja, i da imamo zajedničke prijatelje u Beogradu. Je l se vi u Beogradu svi međusobno poznajete? ponavlja Pau svoje omiljeno pitanje. Naravno, odgovaramo kroz smeh. Zar to nije sjajno?
Majstori
Od kad smo stigli, sa terase gledamo dvojicu majstora kako sa dizalice, koju Niki od milošte zove bušilica, sređuju fasadu. Prvog dana, pitam ih da li su možda za kafu. Nakon par dana stariji majstor nam se obrati sa: Moram nešto da vam kažem. Tri nedelje pre nego što ste vi došli, mi radimo po najvećoj vrućini. Niko od komšija nije otvorio prozor ni da nas pozdravi, a kamoli pita hoćemo li čašu vode. Zapravo, nismo videli lice nijednog jedinog komšije. Vi ste stigli kad je vrućina malo popustila i prvo što ste uradili jeste da nas pitate hoćemo li kafu. Pod takvim sam utiskom bio da sam morao da ispričam ženi šta nam se dogodilo. I ja sam bila pod velikim utiskom. Saosećanje sa drugima ne bi trebalo da bude baš tako veliki događaj, zar ne? Ali nekako ipak jeste. I bez obzira da li je to osveženje za ljude koji rade po velikoj vrućini, traženje pravde za žrtve korupcije, ili neki drugi način da pokažeš da ti je stalo, saosećanje uvek pravi ogromnu razliku. Nemojte to nikad da zaboravite.